Luda zabava bez granica u adrenalinskom parku Glavani

U subotu smo ustali rano, njurgali što ne stignemo popiti toplu tursku jer prespavamo devet od deset alarma pa se uvukli u najudobnije što smo mamurni od sna pronašli. Takvi smo kroz gustu maglu krenuli prema Istri, prema selu Glavani, gdje se nalazi Adrenalinski park Glavani. Povratka nije bilo, mi smo iz kreveta već izašli i stigli među prvima kako bi isprobali fantastične SelectBox doživljaje.

Dočekao nas je vlasnik Nigel, a na licu osmijeha dovoljno vedrog da u razgovoru nema potrebe spominjati loše vrijeme. Njemu uz bok, s još većim oduševljenjem, tapka prva njuška parka, pružajući šape u znak pozdrava. Sjeli smo da pričekamo ostatak njegove ekipe, a on je odmah primijetio kako smo zbunjeni i umorom ošamućeni. Sve mu je momentalno bilo jasno; obrisao je sitne lokve kiše sa stola pa na njega položio pet čašica. Uhvatio nas je nespremne: ne brinite, time ja ujutro ispirem grlo – veli i na stol stavi Berliner Luft, piće koje po prvi put vidim, a miriši i liči na ljeto. Nazdravio je sa svakim, pošteno nas ohrabrio i sjeo da s nama, osim čašice, podijeli i šačicu ćakule. Ispričao nam je kako je impulzivno došao iz Britanije, što je kasnije potvrdio kada mu je mobitel zasvirao Anarchy in the UK, prepričao je svoju ljubav prema parku, kroz razgovor ubacujući zgode iz istog. U međuvremenu smo, dok se vani polako razdanilo, saznali da je maznom prijatelju ime Srećko, što savršeno pristaje njegovu karakteru. Upoznali smo i Kiku, drugu njušku parka koja je karakterno meni sličnija; svoj je vikend odmor shvatila ozbiljno, bilo kada i bilo gdje sa sve četiri u zraku.

Da se ne lažemo i mojih četiri je bilo u zraku,  iako na potpuno drukčiji način. Prijateljica me po putu upitala znam li već što ću sve isprobati. Vidjela sam što nude, ali sumnjam da bude vremena za sve – kažem – pritom naglašavam kako sam vidjela nešto imena Katapult i kako se nadam da to nije ono što mi se sprema, nemam želudac za to. ‘Tu te prvo vodimo’ – kaže Nigel pa primijeti da su nam čašice prazne i popravi stvar. Ubrzo sve objasni: ‘ovako te vežemo, sve čvrsto i sigurno, napnemo desetak metara unazad pa te ispucamo naprijed’.

‘Pa, bit ću kao ljudska pračka’, pomislim  – ali, on uspije otopiti nervozu od nepoznatog dijeleći svoja iskustva dugogodišnjeg rada.

‘Srce mi skoči pa u poskocima nastavi, vrisnem trenutak prije nego što se potpuno prepustim!’

‘Moram na WC’ – kažem čim je Nigel počeo žice dizati u zrak. Nije mi uistinu bilo loše, znatiželja prevladava u borbi sa strahom. Povuci se gore, čvrsto se uhvati, noge gore, glava dolje, gledaj u pod pa brojim do tri. Samo polako, uživaj. Jedan, dva, tri – čujem konopac kako puca i onda konačno saznajem kakav bi osjećaj bio preletjeti kroz najljuću buru. Srce mi skoči pa u poskocima nastavi, vrisnem trenutak prije nego što se potpuno prepustim.

Čujem kako Srećko u lavežu sa mnom dijeli euforiju dok pokušava uhvatiti moje ruke i noge u letu. Vraćam se nogama ponovo prema zemlji i one se tresu. U dahu osjećam kako je svaki dio Nigelovog hrabrenja bio istinit, isparavam adrenalin. Sva pospana nelagoda ispuhana je iz mene. Na red dolaze moji prijatelji, redaju se kao pačići, isto kao ja u početku nervozni, a vraćaju se budnih očiju i blesavog keza preko usana. Sad smo orni, apsolutno željni podići otkucaje za još koju stepenicu. S obzirom da nam je Nigel katapult predstavio kao vrhunac, nekako smo, sad kad razmislim i previše naivno pomislili da smo najteže prošli. Kasnije je postalo jasno, najteže definitivno nismo!

‘Visiš tako u zraku, mašina vuče gore, a ispred tebe otvara se veličanstvena vizura.’

Slijedi nam Swing, divovska drvena ljuljačka na koju te pričvrste prije dizanja visoko u zrak. Na njemu mogu biti tri osobe, ako vas išta tješi to da se ne tresete sami. Visiš tako u zraku, mašina vuče gore, a ispred tebe otvara se veličanstvena vizura.

Park u tristo šezdeset stupnjeva, u mirisu kišne večeri i proljetnog dana, golem i prekrasan. Istini za volju, da sam barem malo manje paničarski razmišljala, a malo više upijala. Ali i to što sam upila, za života se ureže u sjećanje. Ukoliko se zaputite u ovaj čaroban park, nemojte previše razmišljati, ni o čemu, najbolje da samo krenete,  a sve što znate i mislite da znate pustite kod kuće.

Konačno smo prvi vrhu, put do gore razvlači se u minute ukoliko niste na “ti“ s visinama. Konopac što visi između nas svezan je u omču, ‘o živote ironijo’; viču nam kako ga treba naglo povući dolje kako bi i nas u istom smjeru povuklo. Ta uputstva su zasigurno dali dok su nas vezali na ljuljačku, a što je meni tada bilo na pameti da ni riječ nisam čula – pojma nemam.

‘Osjećaj je neponovljiv, a podražaj u tijelu snažno oslobađajući – centrifuga najrazličitijih emocija!’

Odlučimo zajedno povući konopac jer će nam biti lakše, no tada saznajemo da ga povući može samo jedna ruka; ni prijateljici to ne uspijeva i taman kad pomislimo kako ćemo zauvijek ostati visjeti gore, pad. Nikad čvršće nisam grlila komad drveta, a dijete sam sa sela i grlila sam ga često. Osjećaj je neponovljiv, a podražaj u tijelu snažno oslobađajući – centrifuga najrazličitijih emocija. Kaže prijateljica: ‘želudac u nosu’ – i ode još jednom u svojevoljni pad. I to kaže dok se za trbuh drži, što od smijeha, što od uzbuđenja.

Nakon ljuljanja najpametnije je ponovo sjesti, stoga smo na terasi brzinski pustili emocije da malko slegnu. Dostizali su novi gosti, a Nigel je, prije nego se k njima zaputio da ih objeručke dočeka, još jednom s nama nazdravio. Za to vrijeme društvo nam je pravila treća njuška parka, Toro, dok smo mi razvezali jezik ne bi li približno opisali dosadašnje iskustvo. Zaključak je bio da treba ići dalje. Prošli smo kratku obuku za tri različita poligona – žuti, plavi, crni – vi pogađate kako idu po težini. Već sam previše odala sve panoramske i krupne planove ovog divnog mjesta pa kao zamjenu za klasičan opis, samo ću ponuditi poziv – usudite se! Naizgled je teško i stravično, ali to je uglavnom samo ona sekunda prije početka. Jednom kada kreneš, nema te sile koja će te zaustaviti. SelectBox poklon paketi, kao i park, nude veličanstvenu mogućnost ispitivanja vlastitih granica. Taman kad pomisliš da im ima kraja, one ipak odu dalje i ponude novo iskustvo. Puno sam za ovog vikenda naučila: o sebi, svojim strahovima i koliko daleko mogu ići usprkos njima, stoga, ovog proljeća nam svima želim što više doživljaja koji donose kvalitetne spoznaje. Sigurno ćete ih pamtiti.